Bitno obilježje Touretteova poremećaja su višestruki motorički i jedan ili više vokalnih (glasovnih) tikova. Mogu se pojavljivati istovremeno ili u različitim razdobljima bolesti. Poremećaj značajno oštećuje socijalno i radno funkcioniranje. Anatomska lokacija, broj, frekvencija, složenost i težina tikova mijenjaju se tijekom vremena. Tikovi tipično zahvaćaju glavu i često druge dijelove tijela kao što su poprsje, ruke i noge. Vokalni tikovi uključuju različite riječi ili zvukove kao što su cvoktanje, cviljenje, kašljucanje. Mogu se javiti i složeni motorički tikovi poput čučanje, duboko sagibanje u koljenima, vraćanje identičnim putem.
Epidemiologija
Touretteov poremećaj se u populaciji javlja s učestalošću od 4-5 osoba na 10000. Češći je kod muškog spola. Može se pojaviti u dobi već od 2 godine, obično ipak počinje u doba djetinjstva ili rane adolescencije, svakako prije 18 godine. Srednja dob pojave motoričkih tikova je 7 godina. Trajanje poremećaja obično je doživotno, iako mogu postojati razdoblja bez simptoma tjednima pa čak i godinama.
Nasljednost
Postoje dokazi o nasljeđivanju Touretteovog poremećaja, odnosno o nasljednom prenošenju podložnosti za razvoj Touretteovog poremećaja. Podložnost znači da je dijete primilo genetski ili konstitucionalni temelj za razvoj poremećaja, ali se točan tip ili težina poremećaja razlikuju od generacije do generacije. Penetrantnost (izraženost) nasljeđenog gena nije potpuna, tj. neće se kod svakog tko naslijedi genetsku podložnost ispoljiti simptomi. Smatra se da najveći rizik nose sinovi čija majka boluje od Touretteovog sindroma.
Mogući poremećaji
U rođaka prvog stupnja osoba oboljelih od Toretteovog poremećaja nalazi se veća učestalost i nekih drugih poremećaja, kao što su drugi oblici tikova, opsesivno-kompulzivni poremećaj (karakteriziraju ga ponavljajuće ideje, misli, poticaji, predodžbe koje se doživljavaju kao nametljive i neprimjerene i izazivaju tjeskobu i nelagodu; najčešće obuzetosti su ponavljajuće misli o zarazi, npr. mogućnost zaraze rukovanjem s drugom osobom, ponavljajuće sumnje, npr. da li su vrata ostala otključana, potreba za određenim rasporedom stvari i prisile, kompulzije - ponavljane radnje, ponašanjam pranje ruku, provjeravanje ili pak mentalni čin poput tihog ponavljanja riječi, moljenje, brojanje s ciljem sprečavanja ili smanjenja tjeskobe ili nelagode), i poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje. Kod otprilike 10% osoba koje imaju Touretteov poremećaj nema dokaza o postojanju obiteljske sklonosti.
Nesanica (lat. insomnia) je nedovoljno spavanje. Dijeli se prema vrsti poremećaja spavanja i trajanju.
Nesanica se dijeli na:
* teškoće uspavljivanja (nesanica na početku spavanja)
* učestalo i stalno buđenje (teškoće održavanja spavanja)
* trajnu pospanost unatoč odgovarajućoj duljini spavanja (neodmarajuće spavanje)
Vrste nesanice po trajanju
* Prolazna nesanica je nesanica koja traje od jedne do nekoliko noći (u okviru jedne epizode). Prolazna nesanica je obično posljedica stresa ili promjena radnog ili okolinskog rasporeda, npr. promjena vremenskih zona prilikom putovanja.
* Kratkotrajna nesanica traje od nekoliko dana do 3 tjedna. Poremećaji takva trajanja obično su uzrokovani produljenim stresom, kao što je oporavak od kirurškog zahvata ili kratkotrajne bolesti, nakon teškog ispita, smrti bliske osobe, početka rada na novom ili odgovornijem radnom mjestu itd.
* Dugotrajna nesanica traje mjesecima ili godinama i obično je odraz psihijatrijskih ili dugotrajnih zdravstvenih poremećaja, lijekova ili osnovnih poremećaja spavanja. Dugotrajna nesanica može biti trajna ili s izmjenama epizoda nesanice i urednog spavanja. Nekoliko noći slabog spavanja, obično uzrokovane stresom ili uzbuđenjem, uobičajena je i česta pojava i ne ostavlja trajnih posljedica na čovjeka. Dugotrajna nesanica, međutim, ima znatne štetne posljedice u obliku nemogućnosti obavljanja dnevnih obveza, poremećaja raspoloženja, poremećaja odnosa u obitelji i povećanja rizika od dnevnih ozljeda uzrokovanih smanjenom pozornošću i oprezom zbog pospanosti. Vrste nesanice po uzroku
Psihofiziološka nesanica
Dugotrajna nesanica ovog tipa je poremećaj ponašanja pri kojem su bolesnici zaokupljeni očekivanjem da ne mogu zaspati. Poremećaj spavanja obično počinje kao posljedica emocionalnog stresa te se nastavlja dugo nakon što stresno razdoblje završi. Osobe koje pate od ovog poremećaja previše su zaokupljene trajnim nastojanjem da zaspu i ova nesanica je, prema tome, uvjetovan ili naučen odgovor. Osobe s ovim poremećajem lakše zaspu u vrijeme kada se ne trude zaspati i izvan kuće. Kod ovih je bolesnika izražena teškoća usnivanja, a često i noćna buđenja. U liječenju su obično korisne vježbe opuštanja u osoba kod kojih je izražena jaka tjelesna napetost. U početku liječenja mogu se uzimati lijekovi za potpomaganje usnivanja, ali samo kratkotrajno.
Pozornost se mora posvetiti i izvanjskim učincima i higijeni spavanja te izbjegavanju štetnih, podražujućih podražaja prije spavanja.
"Vanjska" nesanica
Vanjski čimbenici mogu uzrokovati nesanicu. Prilagodbeni poremećaji spavanja koji se još nazivaju privremena nesanica uzrokovana okolinom, mogu se pojaviti nakon promjene okoline u kojoj spavamo (npr. pri spavanju u hotelu ili bolničkom krevetu) te prije ili poslije važnog događaja u životu, kao što su promjena zanimanja, gubitak voljene osobe, bolest ili stres zbog rokova na poslu ili ispita, nekog važnog događaja koji iščekujemo (vjenčanje, prva vožnja avionom, putovanje). Poremećaj se može iskazati kao otežano uspavljivanje, često buđenje ili buđenje rano ujutro. Oporavak je obično vrlo brz i nastupa nakon 2-3 tjedna.
Neodgovarajuća higijena spavanja odnosi se na neodgovarajući način ponašanja prije spavanja i/ili okolinu koja je nepovoljna za spavanje. Npr. neki bolesnici pokušavaju spavati ispred televizije koju ostavljaju upaljenu cijelu noć ili pokušavaju zaspati neposredno nakon dolaska s posla u ponoć. Buka i/ili svjetlost može utjecati na nemogućnost uspavljivanja, a isto tako i partner s kojim se spava ako za vrijeme spavanja povremeno ima trzaje noge ili tijela ili ako glasno hrče.
Satovi kojima svijetle kazaljke ili brojke mogu razbuditi bolesnika i povećati nervozu jer bolesnik gleda kako prolazi vrijeme, kasno je, a on/ona ne može zaspati. Različiti lijekovi, obilna jela, naporno vježbanje ili tuširanje u vrućoj vodi neposredno prije spavanja mogu omesti usnivanje.
Osobe s ovim poremećajem spavanja trebaju razviti opuštajuće rituale prije spavanja te pripremiti i očuvati ugodnu okolinu za spavanje. Isto tako bi i vrijeme buđenja trebalo biti jednako. Trebalo bi izbjegavati neredovito odlaženje na spavanje, a vrijeme u krevetu ograničiti na vrijeme za koje se spava.
Visinska nesanica
Boravak na velikim visinama uobičajeno je povezan s poremećajima spavanja. Čest je poremećaj tzv. periodično disanje za koje je odgovorna smanjena koncentracija kisika na velikim visinama. Česta buđenja i loša kvaliteta spavanja tipični su za visinsku nesanicu koja je obično najteža prvih nekoliko dana, ali takvo stanje može i potrajati. Određenim vrstama lijekova moguće je spriječiti pojavu visinske nesanice
Eholalija je stereotipno ponavljanje riječi ili fraza druge osobe. Eholalija je prisutna u autizmu, Tourretovom sindromu, u poremećajima u razvoju, shizofreniji, i povremeno u drugim oblicima psihopatologije. Ako je eholalija učinjena ne dobrovoljno, onda se smatra tikom.
Riječ eholalija dolazi iz Grčke riječi ??? - Eho (Ekh?) što znači jeka i ????? (laliá) što znači govor ili pričanje.
Neposredna eholalija
Neposredna eholalija je kada se riječ ili fraza odmah ponavljaju. u nekim slučajevima autizma ili Aspergerova sindroma to može biti način dobivanja na vremenu za razumijevanje jezika. Tako naprimjer se dijete može upitati "Želiš li jesti?", prvi odgovor je eholalija i dijete odgovara "Želiš li jesti?", nakon čega slijedi kratka pauza i zatim odgovara "Da, što ima za jesti?".
Odgođena eholalija
Odgođena eholalija se opisuje kao jeka odnosno ponavljanje fraze ili riječi nakon nekog vremena. Osobe s autizmom koje ponavljaju reklame s televizije, omiljene fraze iz filmova ili opomene roditelja su primjeri odgođene eholalije.
Edipov kompleks je koncept koji je razvio Sigmund Freud, koji je inspirirao Carla Gustava Junga (on je opisao koncept i naveo naziv "kompleks"), kako bi objasnio razvoj dječaka kroz identifikaciju s ocem i željom prema majci. Često je korišten pojam u psihoanalizi.
Dobio je ime po starogrčkom mitu o Edipu, koji je ubio svog oca Laja i vjenčao se sa svojom majkom Jokastom.
Edipov konflikt ili kompleks opisuje se kao stanje psihoseksualnog razvoja u tzv. faličkoj fazi u Freudovoj teoriji, u dobi od tri do pet godina života. Razrješenje Edipova kompleksa, kako se vjeruje, nastaje s identifikacijom istospolnog roditelja. Sigmund Freud smatra ovaj kompleks bazom superega i nukleusom svih ljudskih odnosa. Brojni psihijatri opisuju značaj edipalnih odnosa u osobnom razvoju u zapadnoj kulturi u vidu ljubavi prema jednom roditelju i antagonizmu prema drugom, ne nužno kao seksualni rivalitet već kao reakciju na roditeljsku autoritarnu snagu.
|
Dipsomanija kao klinički oblik alkoholizma je neodoljiva želja za pićem i intenzivno pijenje (kompulzivna žeđ) u trajanju od nekoliko dana. Njihova tolerancija na alkohol je izrazito velika pa su količine popijenog alkohola vrlo često i jako velike. Kod dipsomanije, potreba za pićem je i fizičke i psihičke naravi. Kompulzivnost u dipsomaniji može biti toliko snažna da će osoba popiti bilo kakvu intoksikacijsku tekućinu bez obzira da li je podobna za konzumaciju ili nije. Dipsomanija se od alkoholizma razlikuje upravo po tome što je ona periodična, u međuvremenu nema želje za pićem.
Prava dipsomanija je rijetka, češća je pseudodipsomanija, takozvano povremeno jače pijenje alkohola. Takva stanja, smatra se, nastaju posljedično zbog depresivnih stanja.
Delirium tremens je akutna epizoda deliriuma; DT je psihosindrom organske naravi i najčešća je psihoza u alkoholičara. Delirium tremens nastaje nekoliko dana nakon obično nagle apstinencije od alkohola, međutim može se javiti i nakon kirurških zahvata, infekcija, tjelesnih i psihičkih trauma. Za vrijeme DT-a mogu se javiti halucinacije, dezorijentiranost u vremenu i prostoru, strahovi i opća smetenost odnosno kvantitativni poremećaj svijesti, i nemir. Halucinacije su najčešće vidnog karatkera, malene životinjice ili insekti koji plaze po koži i slično. Bolesnik pati i od opće slabosti uz tremor, javlja se obilno znojenje što može dovesti do dehidracije i poremećaja elektrolitne ravnoteže u organizmu. Govor i tok misli su inkoherentni. Nakon par dana delirija, bolesnik pada u duboki san iz kojeg se budi s neznatnim tegobama često amnestičan za većinu događaja. U bolesnika se javlja i nesanica, mogu biti skloni agresivnosti, česti su i epileptički napadi Terapija
Liječenje deliriuma tremensa se provodi uz hospitalizaciju, uzimanje vitamina iz B skupine, najviše Vitamin B1, B6 i B12, a pacijentu se može davati i glukoza po potrebi. Osim toga vrlo često sa daju benzodijazepini kao što je diazepam ili lorazepam; u vrlo rijetkim slučajevima se daju i slabi antispihotici kao što je to haloperidol. Ako se DT ne liječi, po statistici, stopa smrtnosti iznosi 20%.
Tjeskoba (anksioznost) je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.
Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije, i panični poremećaj. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu.
Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.
Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.
nja uobičajenih, svakodnevnih situacija. Fobije se dijele na:
1. racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
2. iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).
Simptomi
* lak gubitak strpljenja
* poteškoće s koncentracijom
* očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
* stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
* poteškoće sa spavanjem
* depresivost
* preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
Tjelesni simptomi
* pojačani osjećaj žeđi
* nervozni "trbuh"
* puštanje vjetrova
* učestalo mokrenje
* nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
* stezanje u prsima
* periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
* bolovi u mišićima
* glavobolje
* smetenost
* tremor
* ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
Podjela anksioznih poremećaja
Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP). Karakterizira ga izražena i nerealistična zabrinutnost koja traje šest i ili duže mjeseci; kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
(engl. OCD)Kod ove vrste poremećaja anksioznosti, osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjerani strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Panični poremećaj
Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju.
Post traumatski stresni poremećaj (PTSP)
Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.
Poremećaj socijalne anksioznosti
Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.
Specifične fobije
Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegava
Agorafobija je prvobitno označavala strah od otvorenog prostora, dok se danas pod tim pojmom podrazumijeva skup strahova u svezi s javnim mjestima, otvorenim prostorom i mnoštvom ljudi te s pomišlju da na takvom mjestu nakon iznenadnog onesposobljenja ne bismo bili u stanju pobjeći ili potražiti pomoć.
Agorafobija čini 60% svih fobija otkrivenih kliničkim pregledima. Češća je kod žena, a započinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Poremećaj često započinje rekurentnim napadima panike, a drugi simptomi uključuju napetost, vrtoglavicu, blaže oblike kompulzivnog provjeravanja, prežvakavanje ideja (ruminatio), strah od gubljenja razuma i depresiju. Čest je i strah od visine (Akrofobija ili zatvorenih prostora (klaustrofobija). Društvo povjerljivog prijatelja olakšava izlazak iz kuće.
Socijalna fobija ili socijalni anksiozni poremećaj je ustrajni, iracionalni strah općenito povezan s nazočnošću drugih ljudi. Fobična osoba obično nastoji izbjeći određenu situaciju u kojoj bi mogla postati predmetom procjenjivanja i vrednovanja, te pokazati znakove anksioznosti ili se početi nepristojno ponašati. Često se javlja skupa s generaliziranim anksioznim poremećajem, specifičnim fobijama, paničnim poremećajem, te izbjegavajućim ili kompulzivnim poremećajima ličnosti. Socijalna fobija je podjednako učestala kod oba spola i obično se javlja tokom adolescencije.
Eugen Bleuler skovao je termin "Shizofrenija" 1908. godine
Shizofrenija je psihijatrijski poremećaj koji označava često kroničnu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogađa našu sposobnost razmišljanja, s otežanom percepcijom stvarnosti, što uzrokuje promjenu ponašanja i neugodne osjećaje.
Pojam shizofrenija dolazi od grč. (schizo, podijeliti) i (phrenos, razum, duša) i možemo ga prevesti kao podijeljeni razum.
Prvim znakom shizofrenije smatra se dijeljenje osnovne strukture razmišljanja i spoznavanja, te nemogućnost razlikovanja unutarnjih od vanjskih iskustava. Ljudi oboljeli od shizofrenije mogu se tužiti da doživljavaju halucinacije (ili se može vidjeti da reagiraju na njih), odnosno mogu izražavati stavove koji nemaju veze s realnošću. Društvena ili radna nesposobnost uz niz drugih simptoma, i nedostatak vidljivog organskog uzroka simptoma može potvrditi dijagnozu. Istraživanja nam otkrivaju da biološki i društvenokulturni faktori utiču na pojavu bolesti, dok novija istraživanja otkrivaju biokemijske i genske uzročnike neurobiologije mozga.
Status shizofrenije nekim aje dvojben, koji ističu manjak objektivnosti prilikom dijagnosticiranja bolesti. Trenutno ne postoji objektivan biološki test za shizofreniju, dijagnoza se bazira na iskazu pacijenta kombiniranom s opažanjima psihijatra, odnosno druge odgovorne osobe.
Unatoč svom imenu, shizofrenija ne uključuje poremećaj podijeljene osobnosti, i ne valja ju miješati s poremećajem raspada (disociranja) identiteta (koji se često prikazuje na filmu i u drugim oblicima popularne kulture). Također shizofrenija i agresivno ponašanje nisu povezani. Status shizofrenije nekim aje dvojben, koji ističu manjak objektivnosti prilikom dijagnosticiranja bolesti. Trenutno ne postoji objektivan biološki test za shizofreniju, dijagnoza se bazira na iskazu pacijenta kombiniranom s opažanjima psihijatra, odnosno druge odgovorne osobe.
Unatoč svom imenu, shizofrenija ne uključuje poremećaj podijeljene osobnosti, i ne valja ju miješati s poremećajem raspada (disociranja) identiteta (koji se često prikazuje na filmu i u drugim oblicima popularne kulture). Također shizofrenija i agresivno ponašanje nisu povezani.
Rettov sindrom je neurorazvojni poremećaji koji spada u grupu pervazivnih razvojnih poremećaja. Simptomi ovog sindrome se lako miješaju sa simptomima Angelmanova sindroma i autizma. Glavne karakteristike ovog sindroma su mikocefalija (usporava se rast opsega glave), mentalna retardacija, stereotipni pokreti, ponašanje nalik autizmu (problemi u socijalizaciji) i ataksija. Kod oko 70% osoba s Rettovim sindromom kasnije se javlja i epilepsija.
Nasljeđivanje je X-vezano, genski lokus je na dugom kraku kromosoma X. Rettov sindrom nastaje zbog mutacije gena, poznatog kao MECP2 (Metil-CpG binding protein-2), koji je otkriven potkraj 1999. godine
Epidemiologija
Rettov sindrom se javlja u 1 na 10.000 slučajeva. Za razliku od ostalih poremećaja iz grupe pervazivnih, ovaj se uglavnom javlja kod ženskog spola.
Povijest
Ovaj sindrom je prvi put opisao austrijski liječnik Andreas Rett 1966. godine.
Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska kratica se izgovara pi-ti-es-di) oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava krajnje traumatično.
Osnovni simptomi PTSP-a jesu:
* Ponovno proživljavanje traumatskog događaja - npr. kroz sjećanja na događaj, snove,...
* Izbjegavanje svih podsjetnika na traumu (npr. izbjegavanja odlaska na mjesto gdje se trauma dogodila, gledanje filmova sa takvim sadržajima)
* Pojačana podražljivost koja se manifestira kao nesanica, razdražljivost, snižen prag na frustracije i sl.
PTSP se liječi farmakoterapijom (tj. lijekovima) i psihoterapijom. Od lijekova se koriste antidepresivi i anksiolitici, te stabilizatori raspoloženja. Od psihoterapije koriste se različite tehnike prorade trauma (preplavljivanje), ali i tehnike relaksacije (npr. progresivna mišićna relaksacija).
Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (engl. Attention Defficit and Hyperactivity Disorder - ADHD) odnosno je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. ADHD ljudi su najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje ljekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
Iako Ritalin "smiruje" oboljele od ADHD-a, on smanjuje kreativnost i izaziva oštećenja mozga.[nedostaje izvor]
ADHD se najčešće izgubi poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Pretpostavlja se da je ADHD evolucijski bio vrlo bitan u periodu kada je čovjek ovisio o lovu. Visok stupanj impulzivnosti i domišljatosti kod oboljelih od ADHD-a pogoduje toj tvrdnji. Kasnije, kada čovječanstvo prelazi na ratarski način života, ADHD postaje problem i uglavnom se smatra poremećajem.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika je obolio od ADHD-a. Neki od njih su: Albert Einstein, Thomas Edison i Wolfgang Amadeus Mozart.
Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja kemijske supstancije dopamina u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji). Bolest je nazvana po liječniku iz Londona dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome bolesti.
Primarni simptomi
* Tremor (drhtanje)
* Rigor (ukočenost)
* Bradikinezija (usporenost pokreta)
* Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža)
* Smetnje u kretanju
Sekundarni simptomi
* Depresija
* Konstipacija (zatvor)
* Inkontinencija
* Disfagija (problemi gutanja)
* Demencija
* Mikrografija
* Seboreja kože i vlasišta
* Smetnje u govoru
* Hipotenzija (niski krvni tlak)
* Poremećaji u spavanju
Od nje boluju i neke slavne osobe boksač Muhammad Ali i glumac Michael J. Fox koji godišnje izdvaja milijune na istraživanje matičnih stanica kako bi se našao lijek za ovu bolest. Od nje je bolovao i pokojni papa Ivan Pavao II..
|
|
